Mnogi televizijski žanrovi, poput kvizeva, okruglih stolova ili glazbenih emisija ne kriju da su snimljeni u studiju. Scenografije u tim emisijama su najčešće apstraktne, i ne smatra se greškom ukoliko se kamera ili reflektor pojave u kadru. Gledalac je u svakom trenutku svjestan da promatra studijsku inscenaciju.

Televizijska drama, kao i igrani film, polazi od sasvim drugačijih pretpostavki. Scenografija je u pravilu realistična, a od gledaoca se očekuje da povjeruje kako promatra stvarno zbivanje.

Da bi gledalac mogao povjerovati, i rasvjeta mora biti realistična, zbiljska, kao što bi rekao Vilmos Zsigmund. Rasvjeta koja proturječi iskustvu, koju gledalac doživljava kao lažnu i namještenu, razara uvjerljivost čitave drame.

Rasvjeta će biti uvjerljiva ukoliko gledalac može povjerovati da svjetlo kojim je osvijeljena scena dolazi iz izvora vidljivog u kadru, ili iz izvora izvan kadra čije se postojanje može pretpostaviti. Takvu rasvjetu nazivamo motiviranom.

Motivirana rasvjeta mora po smjeru, kvaliteti, boji i intenzitetu odgovarati svjetlu izvora iz kojeg po pretpostavci dolazi.

U oba kadra čovjek stoji ispred prozora, i u oba kadra se vidi svjetiljka u pozadini, ali tu svaka sličnost između ovih kadrova prestaje. Gornji kadar djeluje zbiljski a donji nezbiljski zbog načina na koji su osvijetljeni.

Svjetiljka u gornjem kadru je dovoljno nadeksponirana i djeluje kao uvjerljivi izvor svjetla. Zid u pozadini je zaista osvijetljen svjetlom svjetiljke, i to se osjeća. Lice je osvijetljeno općim difuznim svjetlom za koje možemo pretpostaviti da je u stvari svjetlo svjetiljke reflektirano od stropa i zidova. Pretpostavku potvrđuje i boja lica, koja je u skladu sa bojom zidova. Akcenat niskog stražnjeg svjetla na desnoj strani lica dolazi iz smjera svjetiljke.

Gotovo sve spomenute vrline su negirane u donjem kadru. Smjer, intenzitet i boja svjetla kojom je osvijetljeno lice ne odgovaraju svjetiljci u pozadini. Zavjesa je prejako osvijetljena. Teorijski je naravno moguće da u prostoriji postoji druga svjetiljka koja osvjetljava lice, a nije vidljiva u kadru. Ali problem je u tome što svjetlo te pretpostavljene svjetiljke osjećamo kao svjetlo reflektora.

Na gornjoj slici je lice žene u prednjem planu osvijetljeno iz smjera kamina, gotovo tročetvrtinskim prednjim svjetlom, iako je izvor svjetla (prozor) iza nje.

Na donjoj slici je lijevi glumac osvijetljen visokim stražnjim svjetlom koje nikako ne može dolaziti od svjetiljke koja se nalazi u visini glumčevog lica.

Teško je pronaći film u kojem minucioznom analizom ne bi bilo moguće pronaći varke ove vrste. Ne radi se o pogreškama ili neznanju već o primjerima snimateljske vještine. Svjetlo u filmu i TV drami ne služi znanstvenoj, već likovnoj istini. Zadatak je stvoriti likovno čitku sliku koju gledalac, čija pažnja je prvenstveno usmjerena na priču, može prihvatiti kao zbiljsku.

U gornjem kadru je važno da vidimo lice žene koja se namjerno okrenula od sugovornika, a stražnje svjetlo u donjem kadru daje volumen liku glumca koji bi bez njega ostao plošan i priljepljen uz pozadinu.

Svjetlo u gornjem kadru bez poteškoća prihvaćamo kao svjetlo motivirano svjetlom svijeća, dok u donjem kadru već na prvi pogled osjećamo prisutnost reflektora.

Oba kadra se oslanjaju na konvenciju i dobronamjernost gledatelja. Lica su osvijetljena pod znatno višim kutem nego bi ih osvijetlile svijeće, ali tu sličnost prestaje.

Žućkasto svjetlo na licima u gornjem kadru u skladu je sa toplim svjetlom svijeća, dok u donjem prepoznajemo boju svjetla reflektora. Prednji plan je u gornjem kadru zatamnjen, što nam olakšava prihvaćanje svijeća kao izvora svjetla. U donjem kadru je čitav prednji plan osvijetljen na isti način kao i lica, što ukazuje na postojanje izvora svjetla izvan kadra.

Najvažnije je, međutim, što je plamen svijeća u gornjem kadru najsvjeliji elemenat scene, dok su u donjem sreberni stalci za svijeće, čaše i tanjurići svjetliji od svijeća samih.

Ukoliko svjetlosna situacija zatečena na mjestu snimanja ne odgovara dramaturškoj ulozi scene u cjelini filma, snimatelj je može prilagoditi tako da i dalje djeluje prirodno, ali da bolje odgovori zahtjevima priče. Vilmos Zsigmund bi rekao da bude bolja od prirode.

Majstorski primjer takvog postupka nalazimo u uvodnoj sceni filma "Kum" F.F Copole i snimatelja Gordona Willisa.

Gledalac prati dva paralelna zbivanja: svadbeno slavlje na osunčanom dvorištu, i tajne razgovore u kući. Soba u kojoj se razgovori vode gleda na dvorište, i bilo bi sasvim u skladu sa principom realistične motivacije da je snimatelj prozore iskoristio kao polaznu točku za konstrukciju rasvjete. Prozori su, međutim, zasjenjeni roletama iza kojih se osjeća jarko osvijetljeni eksterijer, ali koje sobu ostavljaju tamnom. U kutu sobe se nalazi svjetiljka koja djeluje kao idealno uporište za izgradnju svjetla, ali je Willis propustio i tu mogućnost. Umjesto toga je uveo izvor koji ne vidimo u kadru, ali ga možemo zamisliti kao zasjenjenu žarulju koja visi sa sredine stropa. Tim postupkom je opravdao strmo svjetlo koje oči glumaca ostavlja u mraku i potencira tajnost i zlokobnost inerijernih zbivanja, nasuprot javnom veselju na dvorištu.