Najave i razgovori u kojima učestvuje dvoje, troje ili više učesnika imaju velik udio u programu svih televizijskih kuća. Iako se općenito smatraju manje složenim rasvjetnim zadatkom, potrebno je iskustvo da bi ih se dobro osvijetlilo.

Na ljudskom licu su, naime, sve svjetlosne pogreške lako uočljive, a ljudsko lice je glavni sadržaj većine kadrova u ovoj vrsti emisija. Dok u igranom programu kadar s greškom prođe i najčešće se višee nikada ne vrati, u razgovornim emisijama kadrovi traju dugo i često se ponavljaju, tako da su greške znatno uočljivije. Osim toga, svjetlo se postavlja unaprijed, a kada započne snimanje ili izravni prijenos više nema mogućnosti za korekcije. Budući da sudionici razgovora u pravilu dolaze u studio neposredno pred početak emisije, dizajner svjetla najčešće vidi rezultat svoga rada kada i gledaoci ispred televizora.

Najave programa su najčešće blizi ili polublizi planovi u kojima osoba govori izravno u kameru. To je situacija koja se lako rješava osnovnom svjetlosnom pozicijom, tim više što je osoba u pravilu statična, a položaj kamere poznat.

U slučajevima kada se najave snimaju s više kamera (rijetko više od dvije) ili kamerom u vožnji, potrebno je razmisliti o smjeru glavnog i dopunskog svjetla.

Pogledajmo primjere najava snimanih s dvije kamere.

Lijeva kamera snima širi, a desna uži plan. Glavno svjetlo je postavljeno iznad lijeve, a dopunsko pokraj desne kamere. Oba svjetla su tvrda, vjerojatno zbog bojazni da meko dopunsko svjetlo ne stvori neželjene sjene na pozadini.

Ovakvim rasporedom reflektora je osiguran kontinuitet kadrova jer je lice osvijetljeno iz smjera obiju kamera. Rezultat je dobro osvijetljen širi plan, ali i ne baš lijepa križna sjena ispod brade u bližem planu. Takvu sjenu je teško izbjeći ako je lice osvijetljeno sa dva reflektora, ali je moguće učiniti je manje vidljivom. Jedan od načina je spuštanje dopunskog svjetla, po mogućnosti do visine objektiva kamere.

Skica prikazuje opći slučaj razgovora dviju osoba snimanog s tri kamere, koji može poslužiti kao polazište za osvjetljivanje studijskih emisija općenito.

Uobičajeni način kadriranja predviđa da kamera 1 snima krupni plan desne osobe, kamera 2 total, a kamera 3 krupni plan lijeve osobe. Kamere 1 i 3 snimaju i dvoplane u kojima je bliža osoba narezana u prednjem planu. Kamera 2 može osim totala snimati i bliže planove.

Kada dvije osobe razgovaraju, najčešće gledaju jedna u drugu što je za rasvjetu olakšavajuća okolnost jer predvidljiv smjer pogleda olakšava određivanje položaja glavnog svjetla.

Kada razgovaraju tri osobe, ovo pravilo vrijedi za lijevu i desnu osobu, ali ne i za srednju. Srednja osoba će gledati čas lijevo čas desno, prema tome sa kojim sugovornikom razgovara. Ukoliko glavno svjetlo postavimo centralno, što je logična odluka, pojaviti će se problem kontinuiteta srednje i bočnih kamera.

Ukoliko to nije dovoljno, potrebno je uvesti posebna dopunska svjetla za srednju osobu. Time dolazimo do postave svjetla prikazane na donoj skici i primjeru.

U studijskoj emisiji svaka osoba treba biti osvijetljena osnovnom svjetlosnom pozicijom, što znači da treba imati glavno, dopunsko i stražnje svjetlo. Isto vrijedi i za osvjetljivanje razgovora u kojima učestvuje više sudionika, što ne znači da da za pet osoba moramo imati i pet glavnih i stražnjih svjetala kao u ovom primjeru.

Ponekad je praktičnije i bolje da susjedne osobe dijele zajedničko glavno svjetlo. Nije toliko praktično osvjetljivati više osoba zajedničkim stražnjim svjetlom, jer stražnje svjetlo koje je dobro za jednu osobu može biti prejako za drugu. Ukoliko dolazi iz istog reflektora, ne možemo ga regulirati bez opasnosti da pokvarimo svjetlo na drugoj osobi.

Dopunska svjetla, koja su u najčešće mekana ili barem omekšana, u pravilu osvjetljavaju čitavu stranu stola. Položaj dopunskih svjetala je najveća mana u ovom primjeru. Da su postavljena iznad bočnih kamera a ne u sredini, ne bi dolazilo do previsokog kontrasta kao na srednjoj slici.

Smjer glavnih svjetala određujemo prema pretpostavljenom smjeru pogleda i položaju kamere koja će najčešće snimati krupni plan. Poteškoća je u tome što se problem srednje osobe ovdje javlja kod svih učesnika osim krajnih bočnih: za očekivati je da će svaki od njih razgovarati i sa lijevim i sa desnim susjedom, dakle gledati u dva smjera. Rješenje je u pažljivom rasporedu dopunskih svjetala kako bi se izbjegli kadrovi u kojima sjene nisu prosvijetljene.

Prejako osvijetljena kosa, stražnje bočno svjetlo koje na neugodan način modelira lice, ružan svjetlosni akcent na vrhu nosa. To bi ukratko bile zamjerke ovom kadru.

Svjetlo koje je prouzročilo spomenute greške uopće nije namjenjeno osobi koju vidimo na slici. Radi se o glavnom svjetlu namijenjenom sugovorniku koje je greškom osvijetlilo i drugog sudionika.

Glavno svjetlo namijenjeno lijevoj osobi osvjetljava iz smjera stražnjeg bočnog svjetla i lice desne osobe. Budući da je desna osoba znatno bliže reflektoru njegovo svjetlo je jače od glavnog, što grešku čini još uočljivijom. Što su reflektori bliži sudionicima, ovakve greške su uočljivije i obratno. U velikom studiju u kojem su reflektori daleko od sudionika mogu proći nezamjećeno.

Ovakve greške je moguće izbjeći pomoću vrata na reflektorima. Nakon što je reflektor usmjeren, potrebno je provjeriti da li osvjetljava nešto što ne bi trebao i zatim vratima odrezati neželjeni dio svjetla. Pri tome treba voditi računa da su vrata efikasnija kada je reflektor raspšen, i kada je bliže osvijetljenom objektu. Ukoliko želimo kontrolu svjetla pomoću vrata, a reflektor moramo sužavati kako bismo dobili potreban intenzitet svjetla, mudro je reflektor zamjeniti jačim koji će dati željeni intenzitet bez sužavanja snopa. U protivnom vrata neće biti efikasna.

Opasno je pretjerati u želji za preciznošću. Ukoliko smo svjetlosni snop prejako zaklapali, dovoljan je mali pomak da izvođač izađe iz svjetla. Uvijek je potrebno izvođačima ostaviti prostora za kretanje.

Mnoge emisije nisu osvijetljene na ovdje opisani način, osnovnom svjetlosnom pozicijom i uz razmišljanje o smjeru glavnog svjetla. U njima niti nema glavnog svjetla, već je čitava scena sa svih strana osvijetljena velikim brojem omekšanih reflektora.

Ovakvav pristup zasigurno ima prednosti, jer eliminira probleme sa kontinuitetom. Kamere se mogu kretati kako žele, izvođači se mogu okretati na bilo koju stranu, neprosvijetljena sjena se savim sigurno neće pojaviti, jer sjene praktično nema. Nema, nažalost, ni jasnog smjera svjetla koje slici daje čistoću a licu volumen.

Slike s lijeve strane predstavljaju dva različita pristupa. Oba lica su jasno vidljiva, likovi su stražnjim svjetlom odvojeni od pozadine, ali se ne možemo oteti dojmu da je pogled na donju sliku ugodniji. Razlog je u tome što se na donjoj slici osjeća namjera utjelovljena u izboru smjera glavnog svjetla, koja rezultira jasnoćom i preciznošću. Gornja slika, s druge strane, ne sadrži nikakvu namjeru izraženu svjetlom, već izgleda kao da je plod slučajnosti. Oko se nema na čemu zaustaviti, a rezultat je neugoda.