Osvjetljivanje studijske emisije traži drugačiji pristup nego osvjetljivanje igranog programa. Ukoliko se pristupi pomiješaju, rezultat su govorne emisije koje će većina gledalaca smatrati loše osvijetljenima, ili TV drame koje djeluju poput emisije vijesti.

TV drama nastoji uvjeriti gledaoca da se radnja zbiva u stvarnim ambijentima, a ne u studiju. Studijske emisije o kojima je ovdje riječ ne kriju da su snimane u studiju, u mnogima se čak namjerno pokazuju reflektori i kamere.

Cilj rasvjete u igranom programu je realističnost. U studijskim emisijama cilj je neutralno osvjetljivanje ljudskog lica. Gledalac želi jasno vidjeti lica učesnika u razgovoru, jer su izrazi lica jednako važni, a ponekad i važniji, od riječi koje izgovaraju.

To ne znači da je svaka rasvjeta koja osigurava punu vidljivost dovoljno dobra. I u ovoj vrsti emisija rasvjeta treba licima dati volumen, odvojiti ih od pozadine, dati slici dubinu, olakšati gledaocu čitanje slike pravilnim usmjeravanjem pažnje.

Kadar iz igrane TV serije Yes, minister  osvijetljen je istom logikom kao i jutarnje vijesti BBC-a. Radi se o osnovnoj svjetlosnoj poziciji sa visokim glavnim svjetlom postavljenim malo lijevo od kamere.

Ovakav pristup je sasvim prilagođen vijestima, ali u igranoj emisiji djeluje neprirodno, kao da govori: ovo nije stvarnost, vi gledate emisiju snimljenu u studiju.

U konkretnom primjeru stvar je dodatno pogoršana suviše bočnim stražnjim svjetlom koje osvjetljava desnu stranu lica i nosa, čime izostaje potencijalni sklad osnovne svjetlosne pozicije, prisutan na donjoj slici. Stmi smjer glavnog svjetla jasno ukazuje da svjetlo ne dolazi od prozora, već sa stropa, što umanjuje dojam realističnosti. U kadru vijesti isti smjer glavnog svjetla ne doživljavamo kao neprirodan, jer vijesti niti ne skrivaju činjenicu da su snimane u studiju.

Centar interesa u studijskoj emisiji je ljudsko lice. Zbog toga je posebno važno kako će ono biti osvijetljeno.

Ukoliko se na slici jasno razabire smjer glavnog svjetla slika će djelovati čitko a volumen lica će biti jasno iscrtan. Budući da je za snimanje s više kamera lice potrebno osvijetliti iz više smjerova, postoji opasnost da se izgubi jasan osjećaj smjera iz kojeg dolazi glavno svjetlo. U tom slučaju slika može djelovati kao da je osvijetljena slučajno, bez jasne namjere. Postaje nečitka, a volumen lica se gubi. Tako osvijetljena slika nije ugodna za gledanje, iako joj na prvi pogled ništa ne nedostaje.

U gornjim primjerima se jasno osjeća sukob različitih smjerova svjetla na licima snimanih osoba. Osvijetljena su iz najmanje tri smjera: lijevim i desnim bočnim, te prednjim svjetlom. Bočna svjetla modeliraju obraze na neugodan način, stvarajući kose sjene na obje strane lica, kao i neprirodnu sjenu na sredini vrata ispod brade. Prednje svjetlo nastoji ublažiti ovaj način modeliranja lica ali u tome ne uspjeva iz dva razloga: bočna svjetla su prejaka, a ono samo je previsoko tako da dio sjene ispod brade ostaje neprosvijetljen.

Kod snimanja s više kamera bočna svjetla moraju biti prisutna, jer će u suprotnom biti narušen kontinuitet kontrasta svjetla. Potrebno je pronaći pravi balans između prednjeg (glavnog) svjetla i bočnih (dopunskih) svjetala. Da je to moguće pokazuju slijedeći primjeri:

U ovim primjerima su dopunska svjetla slabija u oodnosu na glavno, niža od glavnog, a smjer im više nije sasvim bočan već su pomaknuta prema naprijed, čime je ublaženo nepoželjno modeliranje lica. Glavno svjetlo je ovdje zaista glavno, a rezultat su čišća sika i jasnije iscrtani volumeni.

Jasan i dominantan smjer glavnog svjetla na licima nije lako postići, naročito u situacijama kada se kamere kreću slobodno i snimaju učesnike iz vrlo različitih kuteva. Pretjerana težnja za čistoćom može biti čak kontraproduktivna, jer otvara mogućnost da neki kutevi snimanja ostanu neosvjetljeni, što će gledaoci primjetiti više nego sukob smjerova svjetla na licima izvođača. Dizajner svjetla treba biti spreman prihvatiti kompromis, ali uvijek uz svijest da to čini.

Dopunsko svjetlo narušava čistoću slike (sjene ispod brade) ali omogućava kontinuitet među kamerama.

U ovom primjeru su i glavno i dopunsko svjetlo previsoko, što je čest problem u TV studijima.

Među televizijskim dizajnerima svjetla postoji tendencija postavljanja glavnog svjetla točno iznad kamere, tako da na licu ne bude nikakvih sjena. Rezultat je vidljiv na gornjoj slici. Čisto prednje svjetlo, pogotovo ako je spušteno vrlo nisko kao u našem primjeru, daje plošnu sliku, bez dubine. Voditeljica izgleda kao da je nalijepljena na pozadinu.

U druga dva primjera glavno svjetlo je pomaknuto od kamere za desetak stupnjeva na desnu odnosno lijevu stranu. Rezultat je lagano zasjenjenje suprotne strane lica. Lice je i dalje dobro vidljivo, ali sada se osjeća i volumen.

Tako postavljeno svjetlo vizualno sužuje stranu lica na kojoj se nalazi sjena. Budući da su sva ljudska lica asimetrična, tj. imaju jednu stranu širu a drugu užu, u idealnom slučaju bi glavno svjetlo trebalo postavljati iz smjera uže strane lica tako da sjena vizualno suzi širu stranu i time uspostavi simetriju, jer lice tako djeluje pravilnije i ljepše. Televizijski dizajner svjetla je rijetko u prilici paziti na takve finese, jer najčešće treba postaviti rasvjetu prije nego uopće vidi izvođača.

U našim primjerima glavno svjetlo dolazi s one strane kadra na kojoj ima više prostora. Na taj način je šira strana lica bliža sredini, a uža rubu kadra. Suprotan postupak, u kojem bi uža (zatamnjena) strana lica bila bliža sredini kadra djelovao bi neugodno na isti način kao kada lice kadriramo tako da mu ne ostavimo prostora za pogled.

Iako tročetvrtinsko svjetlo vjerojatno najbolje iscrtava volumen ljudskog lica, u ovoj vrsti emisija ga rijetko susrećemo, kao uostalom i u igranom filmu.

Razlog je u tome što tročetvrtinsko svjetlo traži preciznost izvedbe. Mali pokret glave može narušiti njegov sklad. Zbog toga nije osobitno pogodno za pokretne medije poput filma i televizije.